Na vaše pitanje (iz naslova, prim NS) mogu da odgovorim samo u psihološko-filosofskoj analizi koju razvijam u mojoj najnovijoj knjizi Psihologija revolucionara, a ne prema učenju naših otaca jer za to nisam stručna.
Sećam se da sam još kao dete uvek razmišljala o fenomenu rođenja koje slavi ceo svet, pitavši se kasnije zašto je ogroman deo čovečanstva pošao za novom verom bez obzira da li je Hristos kao ljudsko biće zaista postojao ili je on samo čovečanski mit.
Imajmo u vidu da postoji vremenski period između originala i pronađenih kopija tekstova, tj. da je najstarija i delimična otkrivena kopija Jevanđelja po Jovanu poznata kao „Egipatski papirus“ nastala na prelazu u drugi vek, ali da većina kopija Novog Zaveta datira iz trećeg i četvrtog veka.
Iako bih više volela da sam rođena između šestog i sedmog januara, rođena sam u ponoć između 24. i 25. decembra i moju dečju maštu interesovalo je slavlje „rođenja“ koje sam dečjim očima videla toga datuma.
Kada me je majka kao malu odvela u Francusku, tog davnog 25. decembra bilo je veliko slavlje na ulicama i svi smo dobijali božićne poklone. Ja sam tada naivno pitala: „Mama, zašto svi slave moj rođendan“? Danas se toga sećam u šali, ali i kao šaljivog primera koji dete može da zainteresuje za neka mnogo važnija pitanja od njegove slučajnosti i malenkosti.
Bog i čovek
Mi danas, sedmog januara, slavimo naš pravoslavni Božić i svi jedni drugima ponavljamo da se Hristos rodio, tražeći od svakog ponaosob odgovor i potvrdu da se on stvarno rodio, odnosno da se rodila nada za ljude. Mogli bismo jednako jedni drugima danas da kažemo samo ovo: „Ne brini brate, sestro, ima nade za sve nas“. Ali nade za šta?
Ja nemam nikakvu drugu moć nego da objasnim šta bi ovo značilo u psihološkoj ravni. A kada počnemo psihološko objašnjenje, dolazimo do drevne, arhajske borbe u svakom čoveku između nagona života i nagona smrti. Svest o ovoj večnoj borbi nije počela sa rođenjem Hristovim, nego je začeta već u filosofiji i u verovanjima zajedničkog pretka svih religija, u Zoroastrizmu.
Ipak, uzmimo da Hristos jeste postojao, da se stvarno rodio kao što verujemo. On nije imućni princ koji silazi u narod kao Gautama Buda u tradiciji Dalekog istoka, ali je simbol Boga koji silazi u ljudsko telo. U tom smislu Hristos je psihološko pounutrenje Božijih zapovesti, a to znači milosti, ali i etike i morala.
„Carstvo božije neće doći da se vidi… jer gle, Carstvo je božije unutra u vama“ (Luka 17, 20.21.) – kaže Hristos. Ovo je prevremeni prelazak Svetog, nepromenljivog i transcendentalnog u obično, ovozemaljsko i ljudsko obličje i to mnogo pre nego što će doba racionalizma koje će stupiti na scenu vekovima kasnije isto ovo zemaljsko i smrtno istaći u prvi plan.
Rođenje polu Boga, polu čoveka jeste simbol potencijalnog „oboženja“ svakog ljudskog bića koje ga prihvati, a u psihološkoj ravni, to je rođenje savesti, morala i moralnosti u čoveku koje nikako nije moguće bez emocija, ali ni bez velike lične žrtve.
Rođenje Hristovo je rođenje psihologije shvatanja, praštanja i pokajanja. Rođenje Hristovo je rođenje univerzalnog u mentalnom sklopu ljudskog roda, jedinstva u razlikama. Rođenje Hristovo je rođenje zajedničke nade jer je Hristos Arhetip Spasioca koji živi u kolektivnom nesvesnom svih nas, bilo da smo verujući ili mislimo da smo agnostici ili ateisti.
Zato je drevni Arhetip Spasioca u novovekovnoj istoriji ljudskih konflikata, porobljavanja i oslobađanja, srećno ili nesrećno pokušavao da oživi svaki namerni ili slučajni revolucionar. Svaki ovozemaljski „revolucionar“, bilo da je bio uspešan ili krvavo neuspešan, podsvesno je zamišljao i svaki će podsvesno uvek zamišljati da donosi Spas (Arhetip Spasa), kao davni Hristos.
Budući da je psihološki gledano stariji, drevniji arhetip uvek trajniji u podsvesti naše ličnosti i jači od mlađeg arhetipa, tako ni komunistički „revolucionri“ nisu mogli da izbegnu rad nesvesnog u ljudskoj psihi. Niko od njih nije mogao da pobegne od nasleđa Hristovog čije su postojanje ignorisali ili negirali. Jednostavno, hiljade godina ljudskog pamćenja nadjačale su stotinak godina.
Etika u čoveku
U briljantnoj knjizi Smisao i značenje ruskog komunizma Nikolaj Berđajev ovu istinu opisuje (parafraza) rečima: „Ruski komunista 19. veka uistinu ne poriče Boga već se samo zariče protiv njega, ljut zbog toga što je njegova pravda jako spora…“
Taj ateista ili komunista, sa istom kateksom i emocionalnom snagom veruje u svoju ideju i on je u stvari na svoj način fanatično religiozan. Verujem da ovo važi i za srpski narod a i za druge narode u čijoj podsvesti zauvek živi Imago Dei koji će kasnije u analitičkoj i dubinskoj psihologiji opisivati Karl Gustav Jung. Stara istorija uvek nadjačava novu. To je prosto biološka istina.
Međutim, psihijatrijski sindrom „Hubrisa“, koji se često uviđa kod političara i izvesnih „revolucionara“ kao patološki fenomen, nikako ne treba poistovetiti sa misijom Hristovom u kojoj, za razliku od mentalnog sklopa Hubrisa (koga danas 2025, na žalost i na nesreću naroda, imamo u vlasti u Srbiji), nema arogancije i oholosti.
Hristos ne kaže da će Dobro uvek pobediti Zlo, već kaže da u to treba da verujemo
Suprotno tome, Hubris se oseća omnipotentno, našim rečima rečeno, uživajući u svemoći, i želi da kažnjava i o svemu odlučuje, on i samo on. Hubris je paganin koji teži da vlada odlukama i naredbama kao i svaki Bog pre hrišćanskog. Nasuprot tome, Hristosova poruka je odbijanje da se vlada spolja.
Hristosova psihologija vlada samo iznutra, ako je zavolimo i prihvatimo, ako je „pounutrimo“, tj. ako Hristos počne da živi u nama. On može da „vlada“ samo ako postane naša druga priroda, kako će o pounutrenju moralnih načela mnogo vekova kasnije pisati etičar Imanuel Kant, čije ime takođe ukazuje na to da je tek kada pounutrimo božje poruke, Bog sa nama (Emanuel).
Psihološki gledano, Hristos je etika u čoveku, primljena s ljubavlju i razumevanjem, primljena s pristankom i uz pozitivnu identifikaciju, a ne identifikaciju sa agresorom. Hristosov lik rađa se za Božić u svima nama. Bajke koje su u detinjstvu deci objašnjavale da dobra vila uvek mora da pobedi zlu vešticu jesu deo Hristove poruke koje dete treba rano da shvati i zavoli.
Hristos ne kaže da će Dobro uvek pobediti Zlo, već kaže da u to treba da verujemo i da živimo sa tom mišlju. Ali, ta misao nije empirijska istina (u empirijskom životu ljudi, Zlo je ono koje često pobeđuje Dobro), već je ona samo naša vera i nada. Međutim, tamo gde su vera i nada, priključuje se i delanje, odnosno borba. Zato Hristos kaže: „I kad budem podignt od zemlje, sve ću privući k sebi“ (Jovan 12, 32.33).
F.M. Dostojevski smatrao je da je Hristos morao da se rodi, jer ako njega ne bi bilo sve bi bilo dozvoljeno, a moralna ličnost zna da sve nije dozvoljeno. Haos dopuštanja svega i svih suprotnosti, relativizma i brkanja svetla i tame jeste horizontala, jeste prava linija poravnanja i smrti. Zato je rođenje bogočoveka moralo da se desi da bi se odvojio svet zore od sveta mraka, nagon života od nagona smrti, kao i da bi se ukinula relativizacija Dobra i Zla koju je odbacivao još Zoroastrizam.
Ali u svakom ljudskom biću, nasuprot romantičnom Rusoizmu, i dalje postoje destrukcija i nagon smrti, kao što već od našeg rođenja, počinje paralelno biološko umiranje ćelija. U drevnim slojevima svakog ljudskog bića živi potencijalna destrukcija koja može da preraste u intencionalno Zlo i ta borba protiv zla u nama ostaje večna.
Pobeda Dobra
Mislim da je upravo zato važno svake godine ljudskom rodu ciklično ponavljati da se Hristos rodio i da je vaskrsnućem smrt (Zlo) uspeo da pobedi. Posle Treblinke, posle Aušvica, Jasenovca i svih ratova, posle bezbrojnih poplava nagona smrti u kolektivnoj ravni ljudskog roda, mi ipak i dalje imamo snagu da se nadamo.
Oni koji su prestali da se nadaju i koji su poverovali da svetom ontološki upravlja Zlo, ako su psihološki moralne ličnosti završavali su život u rastrojstvu, nihilizmu i depresiji, a ukoliko su psihopatološki obeleženi, odlazili su i odlaze u carstvo Zla, opredmećeno u tzv. obožavanju Satane i krvavih rituala.
Tim ritualima oni žele da pokažu da će ostati nekažnjeni jer veruju i sebi stalno dokazuju da je Zlo jače od Dobra. Takve ljude u psihopatologiji smatramo bolesnim i poremećenim ličnostima, ali kako su to primetili još francuski psihijatri Eskirol i Pinel u 18. veku, psihička bolest u jednom svom aspektu (surove i svesne psihopatije) organski je uvek povezana sa nemoralom.
Za razliku od perverznih i nemoralnih ljudi, istinski stvaraoci procesom obrade u stvaralaštvu gotovo uvek uspevaju da savladaju sopstveno zlo. Dostojevski je svoju agresivnost savladao činom Raskoljnikova koji u romanu ubija lihvarku, Vagner svoju tešku depresiju muzikom Tristan i Izolda, Kami i Kafka opasne paranoje savladali su romanima Stranac i Proces, Van Gog užasnu agresivnost telesnog skrnavljenja snažnim slikarstvom, Frojd destruktivne nagone sopstvene ličnosti – psihoanalitičkom teorijom o nagonima…
Ko god slavi rođenje Hristovo, makar i samo tradicionalno, poštujući sâm običaj, makar i kao ateista, taj i dalje veruje da je na svetu više humanih i stvaralačkih nego pervertiranih i nemoralnih ljudi i da uvek treba braniti Hristosa u nama a ne Barabu (Varavu). Hristos svojim životom i psihologijom simbolično slika sve što čini život jednog običnog ljudskog stvora: prijateljstvo, snagu, veru u Dobro, traženje univerzalnog u bratstvu, a zatim niskost izdaje, kukavičluk, licemerje i napuštenost u času smrti.
Za današnjeg čoveka, psihološki je teško objašnjivo zašto je, da bi vera nastavila da postoji, bilo potrebno takvo surovo žrtvovanje i razapinjanje na krst Bogočoveka. Ali razapinjanje Hristovo, bilo stvarno, ili mitsko, jeste razapinjanje samog krsta, odnosno vere, antropološki objašnjivo vremenom u kome su surova žrtvovanja ljudi i životinja bila učestala u prelasku iz paganstva u hrišćanstvo.
I kao što će mnogo vekova kasnije hrišćanski filosof Lajbnic pisati: Bog je poslao težak izbor jer ko nije okusio Zlo ne može ni da zna šta je Dobro, tako je i Hristos morao da izdahne na krstu da bi zatim vaskrsao. Hristos je nepravedno osuđen, nemoralno je osuđen, a vaskrsnućem on pobeđuje nepravednu i nemoralnu osudu, dokazujući snagu pravde i morala, Dobra nad Zlom. Današnje naše slavljenje rođenja i vaskrsa njegovog jeste vera u to da se kroz veliku žrtvu pobeđuju zavera, bahato srebroljublje, izdaja, patnja i smrt.
Današnje uporno ponavljanje: Vaistinu se rodi, psihološki u stvari znači: Vaistinu verujem u snagu Dobra, vaistinu se nadam i vaistinu verujem u savez duša.
Bez obzira na sve zlo ovoga sveta, na patologije, regresije i padove, veličanstveno je to što iste reči u slavu rođenja ljudske nade, traju hiljadama godina.
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: ruserbia.com